travanj 30, 2019 Exitus.hr 0Comment

Bratstvo znači to – biti podrška bratu, naći se na valnoj dužini gdje se razumijemo, po programu Isusa koji je put, istina i život.

Nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, Obraćanje polaznicima Exitus programa u Zadru, 2018.

Kad je zadarski nadbiskup Želimir Puljić prošao dvoranom bogoslovije Zmajević sigurnim i smjernim korakomte se obratio Exitus muškarcima okupljenima na konferenciji u Zadru, znao sam da je Exitus program uzdignut na jednu posve stvarnu i opipljivu razinu ozbiljnosti pred kojom se osjeća poštovanje. Vidjelo se to i u oduševljenju i razdraganosti vodstva i u pažnji prema ocu nadbiskupu. Prisutna je bila sinovska radost što vidi oca koji ga ohrabruje i utvrđuje u dobroj stvari. Zaista, osjećalo se da je prisutan apostol Isusa Krista. Obratio nam se riječima podrške koje su podsjećale na sv. Pavla koji ohrabruje prve kršćanske zajednice. Govorio je mirno i polako, a bratstvo pozorno slušalo. Prisjećajući se nedavnog susreta sa svetim ocem papom, prenio nam je razgovor s njime gdje mu je iznio četiri velika hrvatska uzora svetog kršćanskog življenja: Leopolda Mandića, ispovjednika, Miroslava Bulešića, mučenika, Alojzija Stepinca, biskupa te Ivana Merza, laika svjetovnjaka. Okolnosti su izvanredne. Na konferenciji je trebalo izabrati zaštitnike Exitus programa, a otac nadbiskup kroz priču ih je sve i ne sluteći nabrojao. Poletom i spremnošću duha, ovi su odmah uvršteni među zaštitnike programa.  

Kroz ovaj događaj u pamet mi se dozvao duh jedne druge katoličke organizacije koja je u Hrvatskoj djelovala početkom 20. st., a kojoj su sinovska privrženost pastirima i formacija muškaraca u katoličkoj vjeri bile jedne od glavnih odrednica. Bilo je to davno, ali bilo je to na istim župama, u dvorištima istih samostana i na klecalima pred istim svetohraništima gdje i danas mladi katolici rado zalaze, a gdje se iz ciklusa u ciklus sve više govori o „Exitusu“. U ono vrijeme bila je to druga organizacija, drugo vrijeme i drugi izazovi, ali isti katolički duh. Bio je to Hrvatski orlovski savez, a njegov idejni vođa upravo – Ivan Merz.

Svetac među nama

On je živio i hodao među nama kao čudo tj. kao katolički čovjek. Izrastao je iz našega miljea, a ostao je čist do zavjeta čistoće, molio je do dnevne pričesti, slušao Crkvu do savršenog predanja. A mi se opravdavamo: kriva je pokvarena okolina, tako su nas odgojili, pa ne možemo se mi iskopati kad smo rođeni u današnjem vijeku, nacionalizam se zavukao pod našu religiju bez naše krivnje, autoriteti su danas uzdrmani, treba misliti originalno, svojeglavo, individualno. Eto, zato je dr. Ivo bio čudo današnjega vijeka, a ovakva čudesa rađa samo onaj njegov, jedino ispravni, religiozno-crkveni katolicizam.

Dušan Žanko, Homo Catholicus, 1938.

Mnogo je svetačkih spisa koji iskrsavaju u Exitus razmatranjima i osvajaju svojom jednostavnošću i mudrošću. Daleka su to vremena, razdoblje crkvenih otaca. Imena sv. Augustina, Bazilija velikog, Grgura nazijanskog, Ivana zlatoustog i ostalih imaju prizvuk davnog heroizma. Često ne znamo što bismo sa svecima. Živjeli su svoj život, a mi imamo svoj. Govori se o odnosu sa živim Bogom, pa sveci postaju kičasti privjesci toga odnosa ili izvori magijskih moći. Ipak, među nama se pojavio mladić koji je hodao istim ulicama kojima i mi hodamo, ljubio isti narod koji i mi ljubimo, radio svoj posao za plaću kao i mi, a ipak nije ga se moglo susresti bez da naše biće bude strelovito usmjereno prema nebu.

Ivan Merz bio je u svemu poput nas, bliz nam je i dostupan. Njegova pojava nije legendarna, o njemu lako razmišljamo kao o suvremeniku. Dnevnički tekstovi koje je ostavio svjedoče o mladenačkim danima zaljubljivanja i nestvarnog idealizma, iskustvu prvog svjetskog rata na bojištu i gubitka voljene djevojke, nerazumijevanja od strane roditelja i teškoće pri izboru studija, nutarnjeg obraćenja i spoznavanja svojih ograničenja, rasta u krepostima i osobnoj slobodi, rada u gimnaziji te plodnog apostolata u katoličkoj organizaciji za mlade. Život je tog mladića potpuno običan i redovit, ali i težak. Nije mu od mladosti pripravljen, već ga je sam morao ostvariti. Kako izabrati stalež? Kojim putem krenuti? Kako s radošću vršiti svoje dužnosti? Merz je na ta pitanja odlučio odgovarati u prisutnosti Božjoj i to ga je uzvisilo. Zaista, iz svete Euharistije slijedio je sav njegov razvoj u odraslog muškarca sposobnog za svaki apostolat, za neprestano zalaganje za dobro Crkve i spasenje duša, za junačko žrtvovanje vlastite komocije radi dobra drugog čovjeka. Bio je to čovjek sav za druge. Vježbao se svojevoljno za to svakodnevnim mrtvljenjem i askezom jer je znao da tko nije sposoban za male žrtve, neće biti sposoban ni za velike. Na sebe je gledao sa zadivljujućom trijeznošću, spoznavajući sve jasnije svoje mane i ograničenja, kao i sposobnosti, te oblikujući slobodno i posve u skladu s time svoj životni poziv i otkrivajući svoje poslanje. Disciplina koje se držao omogućila mu je tako da izbjegne taštinu i zadrži slobodu potrebnu za ispravnu sliku o sebi. Nije primio poslanje kao zanosnu objavu, već je živio vjerujući Bogu više nego sebi, jednostavno ponašajući se kao da je Bog zaista onakav kakvim ga ispovijedamo. Tako u njemu ljudi i nisu mogli vidjeti drugo nego odsjaj Krista kralja koji je ponizno stupao svijetom vršeći Očevu volju u sinovskoj poslušnosti i krotkosti srca.

Ipak, pogledamo li disciplinu koju je Merz držao, vidjet ćemo da nije nimalo nalik bičevanjima sv. Ignacija ili nespavanju sv. Petra Alkantarskog, ali da je zato posve nalik disciplini Exitus programa. Zaista, više od toga redovito nije ni potrebno. Samo treba odgojiti vlastito biće da se uči vjerovati Bogu i navikavati na žrtvu. Devedeset dana Exitusa dragocjena je pomoć na tome putu te daje zamah i zdrav temelj za ispravno shvaćanje i provođenje askeze koja tada rađa plodom utjelovljene ljubavi prema bližnjemu i prema Bogu. Sam Merz lijepo objašnjava koji je pravi izvor životne snage: „Promotrimo li dublje svu šarolikost Crkve u raznim stoljećima i kod raznih naroda, uvjerit ćemo se da je podloga tomu šarenilu duhovni život pojedinaca – odnos njihovih duša spram Boga i djelatnost koju Milost Božja obavlja u njihovim dušama. To je ono bitno, ono supstancijalno, a sve ostale manifestacije vjerskoga života, svi ti vidljivi izražaji djelatnosti Duha Svetoga u ljudskoj povijesti – sve je to nebitno, akcidentalno.“

Merz je sav svoj život temeljio na otajstvu svete mise, gdje je ova djelatnost Duha Svetoga u njegovoj duši nalazila pripravnoga primatelja milosti Božje. Tako i Exitus program kao imperativ postavlja Euharistiju kao „izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života.“ Isus Krist je „put, istina i život“, a „život je naš skriven s Kristom u Bogu“. Učiti živjeti možemo dakle samo od Krista, otkrivajući ga prisutnog u Euharistiji i dolazeći k njemu da primimo njegov mir. U tome nam Merz može biti živi primjer čovjeka čiji je čitav život stvarno proizlazio iz svete mise.

Orlovstvo i Exitus

Gledala sam njegovu orijašku borbu, da Orlovstvo postane središnjom organizacijom hrvatske katoličke mladeži. Razumjela sam i divila se njegovim nastojanjima oko euharistijskog, liturgijskog i papinskog odgoja naše mladeži. Išla sam za njim, kao što su išle za njim ogromne skupine djevojaka i mladića, koje su htjele da preko Orlovstva grade Božju Hrvatsku.

Marica Stanković, Svjedočanstvo o krepostima za proces beatifikacije Ivana Merza, 1942.

Nakon što je početkom 20. stoljeća sv. papa Pio X. slavno izvojevaopobjedu nad krivovjernim pokretima kojisu smjerali iz temelja uništiti čitav unutarnji duhovni život Crkve, a kojisu se pojavili pod utjecajem liberalističkih i socijalističkih ideologija prethodnoga stoljeća, Crkva se našla zdravih očiju u raskršćanjenom zapadnom svijetu. Tih godina trebalo je usmjeriti golemu snagu i želju katoličkog duha da „obnovi sve u Kristu“ u svijetu koji se Kristu smije. Zato su pape izdavali razne smjernice za katoličke pokrete diljem svijeta kako bi djelovanje crkvenih udruženja bilo smjerno i korisno. Te smjernice poznate su pod nazivom„katolička akcija“, a Ivan Merz donio ih je iz Europe u Hrvatsku kad se vratio sa studija u Parizu. Zajedno s njima donio je i veliku ljubav i beskompromisnu odanost svetom ocu papi i hijerarhijskoj Crkvi od koje su, kao i danas, mnogi katolici zazirali. Nije bilo kod njega mjesta za propitivanje pastira ili bezglave sumnje i spletke ili odvajanje Krista i Crkve. Nije imao vremena za to. Ljubav je tjerala na rad za spasenje duša i sve snage bile su usmjerene na to kako formirati hrvatske mladiće i djevojke u zrele i odgovorne, društveno zauzete ljude. Taj njegov apostolat razvio se u Hrvatski orlovski savez, naglašeno vjersko i crkveno, politički neopredijeljeno društvo koje je smjeralo vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom odgoju hrvatske katoličke mladeži u uskoj povezanosti s pastirima Crkve.

Orlovsko društvo »Kačić« koje je djelovalo u bazilici Srca Isusova u Zagrebu od 1919. do 1929. U ovo je društvo Ivan Merz često dolazio držati predavanja. U sredini (sjedi) isusovac o. Bruno Foretić, duhovnik društva. Exitus bratstva također su prisutna diljem Hrvatske i okupljaju muškarce u konfesionalnom katoličkom programu.

Osnivala su se društva u čitavoj Hrvatskoj, mladići i djevojke organizirali su „sletove“ i katolički život ponosno se razvijao u hrvatskoj mladeži. Bio je to eksplicitno katolički, konfesionalni pokret, i ponosno je to isticao, boreći se za katoličko ime zahtjevima autentičnog kršćanskog života svojih članova. Bila je to struja protivna struji ovoga svijeta. Bio je to i nestranački pokret, koji je razumijevao politiku kao borbu za opće svjetovno dobro svoga naroda, te je stoga svaki član potican da pridonese općem dobru onako i ondje gdje vidi da najbolje može širiti kršćanski ideal. Bilo je to i društvo odijeljene formacije mladića i djevojaka gdje se prepoznala golema korist odijeljenog sazrijevanja za izgradnju integriteta odraslog čovjeka. Mora se priznati da ove karakteristike živo podsjećaju na Exitus program, koji se već u drugom ciklusu proširio po čitavoj Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Bratstva niču organskim putem, a jedini uvjet je dobra volja i želja za kršćanskim savršenstvom. Nije to doduše ratoboran pokret poput Orlovstva. I u naše vrijeme kršćanske vrijednosti su u javnom životu besramno napadane i ismijavane, ali naše vrijeme obilježeno je temeljnim neznanjem o osnovama kršćanske vjere, gubitkom identiteta i lutanjem duša po beskrajnim ponudama koje se diljem interneta nameću i nude. U ono doba kršćanski identitet bio je još prisutan. Nije se dogodila ni seksualna revolucija, ni drugi svjetski rat. Kako kaže Merz:„Metode akcije, kojom se mi danas služimo, zasigurno ne bi bile pristajale u drugim stoljećima, a metode prijašnjih stoljeća danas su u mnogočemu nesuvremene.“ To vrijedi i danas. Exitus program smjera više na osposobljavanje za duhovni boj, za osobnu slobodu, za nutarnji život u Kristu, iz kojega sve slijedi. Ali, korisno je poštivati borbe i izazove s kojima su se suočavali naši prethodnici. Njihov apostolski žar može nam biti inspiracija da budemo hrabriji u očitovanju svoje vjere pred ljudima u duhu ljubavi, a ne polemike. Danas naša borba nije otvorena bitka sa svijetom. Svijet je sam sebe dokrajčio i izgubio se u mozganjima svojim. Mi imamo biti svjetlo svijeta koje postojano i strpljivo svijetli, s nezadrživom radošću u srcu spremnom dati se svakom našem sunarodnjaku. Kako dakle organizirati naše djelovanje, koji stav zauzeti, kako potrebu prepoznati? Samo autentičnim kršćanskim životom dolazimo do pravih rješenja, jer jedino tada ta rješenja nisu naša, već Božja.

Zlatna knjiga

Misliš li da sam ja samo onako nabacio neke misli iz orlovske Zlatne knjige? To je uistinu suho zlato, ta knjiga. Napose, kad piše o ponašanju prema djevojkama. Djevojačku čast čuvati i braniti kao zjenicu oka – nalaže naša Zlatna knjiga!

Bl. Alojzije Stepinac, Pisma zaručnici

Zlatna knjiga je svojevrsni 91. dan orlovske organizacije. Pravilo života za sve članove. Sam Merz, koji ju je i uredio, najbolje je opisao njezinu svrhu u predgovoru: „Dao dobri Bog da Zlatna knjiga u ovome obliku odgoji vojsku apostola, vojsku svetaca koja će se razletjeti diljem hrvatske domovine i osvajati poput katoličkih vitezova carstvo ljudskih duša. Neka i ona nešto pridonese da posvuda kod nas zavladaju načela svete Rimokatoličke Crkve i da na taj način Presveto Srce Isusovo privine što veći broj naše braće u svoj božanski zagrljaj!“ Zar ne prenose ove riječi apostolski žar, ljubav prema Crkvi i domovini, revnost za duše? Zar se ne osjeća u ovim riječima blizina neba i Kristovog dolaska? Zar ne osjećamo da snaga ovih riječi nije izgubljena do danas, da smo i mi pozvani na isto? Sloboda oživljena ljubavlju može nas dovesti do trajne radosti u služenju braći ljudima. Kaže katekizam, sloboda se vježba u međuljudskim odnosima. A prakticiranje autentične slobode vodi do poslanja. Želimo li biti ljudi za druge, potrebna je trajna i mučna askeza koja daje vrijeme i prostor krepostima da se ukorijene. Tome bitno doprinosi Exitus program.Evo i primjera iz Zlatne knjige kako svladavati samoga sebe:

Orlovi se u svome društvu vježbaju u svladavanju samih sebe time:
da se strogo i bezuvjetno drže discipline (stege) i u najmanjoj stvari;
da se članovima nikada ne da prilika za ljenčarenje i besposlicu;
da se priređuju izleti i vježbe koji će članove naučiti ustrajnosti;
da se bezobzirce zatire nemuževna mekoputnost, raskoš u odijelu,
mušičavost, slatkoća, plačljivost, osjetljivost i želja za udobnošću;
da će rano raniti i odrješito se dići s ležaja.

Ove odredbe posve odgovaraju Exitus programu koji i sam traži sličnu disciplinu, i primjer su jasnoće, privlačnosti i jednostavnosti pravila koja uz dobru volju otvaraju prostor Kristu da se nastani. Exitus putovanje kroz pustinju s Izraelcima u kombinaciji s prihvaćenom disciplinom imaju moć usađivanja dobrih navika koje su plodno tlo za rast kreposti u namai postizanje kršćanske zrelosti, a kreposti su najizvrsniji plod života, sposobnost da činimo djela ljubavi.

Poštovanje prema svećenicima

Otišao je onaj koji me je kroz toliko vremena jedini, možda, razumio i kojega sam ja razumio. Otišao je i ostavio ovdje mene samoga. Posjetima i pažnjom nastojao sam mu vratiti dug kojim me je zadužio izvanredno utječući na mene i osobito pružajući mi ruku povjerenja, moleći se za me i trpeći za me u mojim najtežim časovima. Malo je o sebi govorio, ali to mi je rekao da je čitav sat proklečao u molitvi pred Gospom za me, da sam prvi iza Pape u njegovim molitvama i da je imao što i boli podnijeti za me. Rekoše da sam ja utjecao na nj, da je on bio samo moja trublja. Kako se varaju ti ljudi! On je utjecao na mene i to sam mu i za života rekao. Dok sam ja tražio put, on je već njime sigurno kročio i pokazao mi ga gledom na Katoličku akciju i uopće.

Svećenik N.N., dnevnički zapis, 1928.

Jesmo li mi uopće svjesni kakve se borbe odvijaju u duhovnom svijetu za duše naših pastira? Đavao sve čini da nam ih otme, da nas odijeli od njih, stado od pastira. A mi se često ponašamo kao da nam oni ionako ne trebaju i da znamo bolje. Kad je jedan ugledan svećenik bio oklevetan i kad su pokušali naškoditi njegovu dobrom glasu, Ivan Merz je odlučno stao u njegovu obranu. Tako piše u svom dnevniku: „Trpi stoga toliko jer je veoma fine savjesti. On se sada isključivo uzda u molitve i prepustio se Maloj Tereziji koja je toliko radila za svećenike. Jedino nije slutio da će Gospodin od njega tražiti tu žrtvu. Uvjeren sam o njegovoj nevinosti da nije učinio ono što mu se predbacuje. Mislim da mu valja pružiti bratsku pomoćnicu ruku i s njegova lica otrti suze i pljuvačku kojom je popljuvan.“ A mi, što mi činimo? Kakve se mutnemisli šuljaju u našim dušama dok su naši svećenici pod bezbožnom paljbom? Znamo li mi ustati u obranu naših zakonitih pastira, osobito biskupa i pape? Želimo li ih mi uopće razumjeti ili prigovaramo da oni ne razumiju nas? Vjerujemo li mi da su oni za nas drugi Krist? Kako se lijepo u riječima ove dvojice prijatelja ogleda povjerenje i poštovanje koje imaju jedan prema drugome da nam se duša odmah uzdigne iznad svih niskih prigovora koje bismo tako rado izgovorili. Kako se lijepo vidi predah i olakšanje koje oklevetani svećenik nalazi u srdačnoj molitvi bližnjega. Želimo i mi darovati suosjećanje svojim svećenicima jer nam ih je Krist dao. Exitus bratstvo osobito njeguje molitvu za naše pastire. Primjer Ivana Merza nam je životvorna smjernica kako prema njima s poštovanjem postupati i kako ih podržavati da mognu sve dublje pronicati u danas narušeni svećenički identitet te nam budu sve više na posvećenje.

Žrtva života

„Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?“ I Ivan vedro pogleda, velike njegove oči zasjaše i kao da se htio ranjenim licem nasmiješiti naklonio je glavom. I time se rastadosmo.

p. Josip Vrbanek, SJ, Merzov duhovnik, Vitez Kristov, 1943.

Nakon dovoljno vremena iskrenog hoda za Isusom, nakon što je čovjekova duša već neko vrijeme naviknuta na Božju prisutnost i slobodno prihvaća njegove zahvate koji mijenjaju srce, ona počinje u molitvi osjećati neka čudna nova nadahnuća, blaga poput lahora, ali stalna poput stijene. Oduševljenje Isusovim divnim dolaskom, njegovim životvornim naukom i propovijedanjem, njegovim obilnim darovima, te njegovom slavnom mukom, smrću i uskrsnućem pomalo jenjava. Osjeća se nova potreba u duši, da ti slavni događaji zažive u našoj stvarnosti, da postanemo stvarni dionici Isusovog života. Nelagodna je to pomisao, zbog koje naše molitve sve više izgledaju kao vapaji, a Getsemanski vrt se čini kao sve privlačnije mjesto za molitvu. Čini se kao da i nema drugog života, osim krenuti odande prema Jeruzalemu i predati se rulji na smrt. Sve ostalo izgleda kao taština i bijeda. Osušena krv raspetoga Gospodina počinje izgledati živo, kao da šiklja, a pogledom prema Spasiteljevom licu vidimo da su mu oči otvorene u strastvenom zanosu. „Da, život se očitova.“(1 Iv 1, 2) Križ odjednom izgleda kao jedina nada, rane Kristove kao posljednje utočište. Dok strasti divljački vojuju u udovima našim spoznajemo da nikada i nismo drugo željeli nego pridružiti se Isusu na križu. Sigurna smrt križa počinje izgledati kao vrata u život vječni.„Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovačke: zamka se raskinu, a mi umakosmo!“ (Ps 124, 7) Umakosmo životu sina ropkinje, a uđosmo u život djece Božje.

Tako je u naponu snage i na vrhuncu apostolske djelatnosti 1928. godine Ivana Merza snašla teška bolest očiju koja ga je poput uhode pratila od djetinjstva. Umjesto da je shvati kao nerazumljivu teškoću i kaznu koju treba prihvatiti, prepoznao je tankoćutnošću svoga duha u njoj poziv Božji na predanje svoga života njemu kao žrtvu. Prepoznao je križ koji ga vodi u život. Prošao je svoj Getsemani i svoje ulice Jeruzalema i svoje raspeće. Pun užasne tjeskobe, ali s čvrstom vjerom u Boga i mirom u srcu rekao je na kraju duhovniku: „Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!“Ivan Merz na poziv Božji ispio je čašu Gospodnju do kraja. Umrijeti u miru Kristovu bio je njegov poziv, a to je i poziv svakog kršćanina. Bog je primio njegov život kao žrtvu prinosnicu za hrvatsku mladež za koju je i živio.

Šestosiječanjskom diktaturom 1929. godine kralj Aleksandar I. Karađorđevićukida ustav, zabranjuje rad političkih stranaka i uvodi strogu cenzuru. Sile ovoga svijeta okupljaju se na još jedan krvavi rat. Hrvatska je uvedena u mlin iz kojeg neće izaći sve do Domovinskog rata. Hrvatski orlovski savez je ukinut, a njegovi članovi žestoko proganjani. Dugogodišnje apostolsko zalaganje Ivana Merza i ostalih katoličkih intelektualaca izbrisano je pod neobazrivom silničkom čizmom jednim udarcem. Ostaci orlovskog pokreta pokušali su se reorganizirati pod vodstvom jednog od mlađih članova, novoga nadbiskupa Alojzija Stepinca (također zaštitnika Exitus programa), ali sirova snaga predratnih gibanja, lišenih svakog obaziranja na  Boga, uvela je hrvatski narod, malen u odnosu na svjetske silnice, u bitku za preživljavanje. Drugi svjetski rat u potpunosti je prekinuo svako organizirano katoličko djelovanje. Komunistička vlast pobrinula se da tako ostane do kraja stoljeća, a sušne posljedice odijeljenosti od katoličke intelektualne baštine našega naroda osjećamo živo i danas.

Zagovor sveca

Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima. Ime je Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!

Sv. Ivan Pavao II., papin govor na misi beatifikacije Ivana Merza, Banja Luka, 2003.

Danas sazrijeva nova generacija hrvatske katoličke mladeži, slobodna surađivati s Božjom milošću na izgradnju hrvatskog naroda i društva. Teške rane komunizma i Domovinskog rata i dalje zacjeljuju u srcima ljudi, a teško je pronaći čvrstu stijenu oko koje bismo se mogli ujediniti. Borimo se za očuvanje obitelji, napadnute ideologijama koje nepotrebno uvozimo iz posrnulog zapadnog svijeta jer nemamo kreativnosti i volje da prepoznamo našu stvarnost, nemamo identiteta. Katoličke organizacije za mlade raštrkane su i razjedinjene, svaka sa svojim programom i ciljevima, te ponekad ostavljaju dojam sigurnih zona gdje slobodno možemo prakticirati individualnu duhovnost. Ne osjeća se pravo bratstvo i zajedništvo vjere. Ipak, u zadnje vrijeme te organizacije se sve bolje upoznaju, otkriva se karakteristično katolička raznovrsnost i bogatstvo misli i ideja koje se pri prvom susretu sukobljavaju u bujici nepovjerenja i tvrdoglavosti, a potom u iskrenosti traže način da se sporazumiju. Katolički duh je opet živ, a dobre volje ima. Nedostaje katolički intelektualni život koji poznaje dušu hrvatskoga naroda i zna što mu treba. Nema pozitivnog proaktivnog odgovora na izazove današnjice. Taj dio umro je s Ivanom Merzom, a nije se probudio do danas.

Neki od polaznika drugog ciklusa Exitus programa na konferenciji u Zadru 2019. s ocem nadbiskupom mons. Žlimirom Puljićem i duhovnikom fra Matom Bašićem, OFM.

Pisano je: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ (Jer 17, 7-8) Zar je moguće da tako čista žrtva života kakvu je za hrvatsku katoličku mladež prinio Ivan Merz ostane neplodna? Ta nije li naš Gospodin rekao: „Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane.“ I psalmist govori: „Gospodin se uvijek sjeća svojega Saveza.“ U današnjim prilikama Bog podiže Exitus bratstvo i daje mu Ivana Merza za nebeskog zaštitnika, da osjeti njegov zagovor u službi formacije katoličkih muškaraca željnih i sposobnih raditi za Krista i njegovu Crkvu, spremnih na žrtvu i odricanje, djelatnih u društvu uz njegovanje bratstva i zajedništva vjere. Zato prigrlimo moćan zagovor sveca, radujmo mu se i računajmo na njega u svojim životima i u Exitus bratstvu, da prispijemo Kristu, gdje u nepreglednim dubinama Njegovog božanskog srca, na samom izvoru Života, za nas moli – naš brat Ivan.

Brat Ante