Iskustvo bratstva. Kroz Exitus se ne prolazi samotnjački. Ljudi su često skloni povući se u sebe kada su suočeni s nekim izazovom, ispitom. Shvate važnost situacije pa se potom fokusiraju na vlastite resurse, planove i strategije. Upravo takva je bila i moja reakcija kada sam čuo da sam u ovom programu pozvan da svoj duhovni put i intimu tijekom 90 dana podijelim s četvoricom drugih muškaraca. Blago rečeno, nevoljko sam prihvatio tu zamisao, možda i zato što sam u životu često kroz teške trenutke prolazio „sam“, pa sam mislio da već imam razvijen nekakav vlastiti kompas i samodisciplinu.

Ta moja iluzija se rasplinula vrlo brzo jer su dečki iz bratstva dali sasvim novi smisao mom hodu u nepoznato. Shvatio sam da Exitus nije samo za mene, već je primarno za druge pri čemu sam ja samo instrument, pismonoša. Pozvan sam da stečeno i naučeno svjedočim autentičnim načinom života, dakle dijelom programa su implicite i svi oni kojima ja dolazim u susret. Ako nema nikoga pored mene, Exitus je nebitan. Braća su ovdje ne samo svjedoci mojim nastojanjima, već su i prve osobe pored kojih prolazi moj novi put. Drugim riječima, već na početku programa sam osjetio odgovornost prema svojoj braći.

Plodovi zajedničkog truda vidljivi su u vezi i prijateljstvu kojeg njegujemo i mjesecima nakon isteka tih 90 dana. Uz izuzetak jednog brata koji zbog potreba posla živi i radi u drugom gradu, i dalje se nalazimo, i čuvamo odnos koji je sam po sebi bio nepovratno transformiran u programu. Jedan brat mi je nekoliko tjedana nakon završetka Exitusa uručio pozivnicu za svoje vjenčanje. Takav čin sam po sebi ne predstavlja ništa neobično. Međutim, kada se uzme u obzir činjenica da je on to učinio pred oltarom u Svetištu Majke Božje Trsatske, zaštitnice obitelji, onda takva gesta ima sasvim drugi značaj budući da je time moj brat pokazao da je shvatio čežnju moga srca – čežnju za brakom i obitelji. Tko će tako „pogoditi“, ako ne pravi prijatelj? Pritom napominjem da se radi o osobi koju sam jedva poznavao prije početka Exitusa, i s kojime sam možda bio progovorio svega nekoliko rečenica. 90 dana je tako malo vremena, ali vam obećajem da ćete u tom periodu baš uz pomoć braće biti u stanju izvući iznenađujuće mnogo. Željezo se kuje dok je vruće.

Povezanost braće se očitovala i u načinu na koji smo prolazili askeze, o kojima će uskoro biti više riječi. Kada bi jedan brat pao u nekoj napasti, u narednim danima smo redovito svi pokleknuli pred istim izazovom. Ta pojava je bila toliko precizna, da je sve zajedno čak bilo i komično. Bratstvo nije ovdje da uljepša ili olakša program, već je ovdje da nas nauči kako se suočavati s problemima u kontekstu zajedništva. Puko olakšavanje programa bi bio isprazan cilj. Bratstvo ga obogaćuje.

Iskustvo askeza. Askeze su zvijezda showa, glavna borba večeri – kratko i jasno. Kad god čujete priče o Exitusu, vrlo je vjerojatno da su one neposredno vezane uz askeze. Ipak, najveća opasnost za potencijalnog Exitus brata leži upravo u shvaćanju askeza, odnosno odricanja. Naime, ukoliko su one same sebi svrha, i ukoliko vas Exitus zanima samo zbog njih, toplo vam preporučujem da se uopće ne upuštate u program. Upotrijebio sam riječ „opasnost“. Ako se možemo složiti oko toga da se izlaganje grijehu može nazvati opasnošću, onda su gole askeze upravo to. Jer oholost je grijeh. A oholost je zasigurno prvi plod kojeg ćete ubrati ukoliko se Exitusu prepustite na takav površan način. U tom slučaju bi kakav običan fitness program bio mnogo bolji za vas od Exitusa.

Poanta askeza nije u tome da se naviknemo na hladne tuševe, herojsku minutu pri ustajanju ili na strogi raspored i kakvoću obroka. Svrha nije niti u tome da se naviknemo na disciplinu u korištenju sredstava komunikacije ili pak konzumaciji medija i informacija. Čak bih se usudio reći i da svrha programa nije otkrivanje vlastitih navezanosti – primijetit ćete da sam ovdje izrazio osobno mišljenje koje je nije sasvim na liniji jednog od proklamiranih ciljeva Exitusa. Naime, ja sam zapravo dosta dobro znao na što sam navezan i prije nego sam se upustio u ovih 90 dana traganja, i nije mi trebao program da to saznam. S te strane o sebi nisam naučio gotovo ništa novoga. Međutim, kroz askeze mi se otvorio jedan potpuno novi vidik kojeg želim podijeliti s vama.

Odricanje je molitva. Probajte si tako posvijestiti stvar. Hladan tuš nije test izdržljivosti organizma u nepovoljnim uvijetima, već predstavlja odricanje od samoga sebe i od vlastite komocije. To odricanje ste pozvani prikazati kao molitvu za druge. Za koga? Za obitelj, kolege na poslu ili školi, duše u čistilištu, kao maleni dar Bogu… Taj princip vrijedi za sve askeze. Vjerojatno ste često imali prilike čuti ljude kako govore da će moliti za nekoga. No, kada ste zadnji puta čuli riječi „postit ću za tebe“? Eto vam prilike.

Isus je rekao da se snaga usavršava u slabosti. Dopustite da u narednih 90 dana Exitus postane vaša slabost. Da se ne lažemo, program je dizajniran tako da padnete. Izvući će vas na tanak led, i potopit će vas. No također bih vas molio da imate na umu i sljedeće. Exitus je najbolji, najkorisniji, najplodonosniji i najljepši upravo onda kada izravno čelom udarite u baš svaki zid svake askeze. Bez slabosti nećete niti ojačati. Ne bojte se.

Iskustvo razmatranja. Kao što sam uvodno bio rekao, šećer ostavljam za kraj. Duhovna podloga ovog programa je ključna za kvalitetu njegovog ishoda. Kao što nema plodova Duha kada se čovjek uporno i bezuvjetno pouzda u vlastitu snagu, tako ih neće biti ni po završetku Exitusa osim ako ne dopustite Bogu da djeluje u vašem životu, i prepustite mu Njegovo mjesto i ulogu. A ona je prvorazredna. U tome će vam od presudne važnosti biti razmatranja koja se sastoje od svakodnevnih čitanja Knjige izlaska te pripadajućih komentara. To duhovno blago koje ćete dobivati bit će kamen na kojemu ćete brusiti askeze, ali i temelj na kojemu ćete graditi svoj 91. dan, odnosno život nakon Exitusa.

Krist je jednom prilikom govorio u hramu, pa su se ljudi uvrijedili. To je normalno, jer istina boli, pogađa nas ravno u želje i grubo ljušti s nas naslage naših očekivanja. Tako sam se i ja osjećao 13. dana programa, kada sam pročitao prvi dio onoga što se skupnim imenom može nazvati teologija praznine. Skriptu s razmatranjima sam ljutito bio odbacio na radni stol i toga dana nisam htio više bilo što čitati, niti o čemu misliti. Bio sam uvrijeđen. I taj osjećaj se vukao za mnom danima.

Jer, kako drugačije opisati iskustvo koje te, bez prethodnog pitanja i najave, naprasno izuje iz cipela i ostavi bosog? Kako da čovjek samome sebi relativizira vlastite probleme, pa potom dugo razvijana rješenja za njih bez treptaja oka odbaci u lokvu pokraj puta? Kako da jadni mali čovjek napusti, dereliktira nešto što smatra svojim, i to – potrebnim?

U svakoj crkvi možete čuti da Bog liječi naše rane i ispunjava naše praznine. I to je točno. Bogu je sve moguće. Međutim, i sami smo svjedoci (bez)brojnih situacija u kojima se takvo iscjelivanje i ispunjavanje naprosto ne dešava. Bog često šuti. Osoba kojoj su amputirane noge ostaje u kolicima. Muž kojemu je preminula supruga ostaje sam. Svećenik na kraju napornoga dana liježe u krevet namijenjen jednoj osobi. Osoba koja boluje od kakve teške autoimune bolesti ostaje bez lijeka. A i praznina tvoga srca, dragi brate, kao da vječito ostaje neispunjena.

Da nije bilo Exitusa, ni ja ne bih znao kako se nositi s takvim situacijama. Da nisam ostao uvrijeđen nakon čitanja o teologiji praznine, ne bih dobio nacrt za hvatanje u koštac sa svojim problemima, ili pak željama. No, u tih 90 dana sam zapravo dobio ono što nisam tražio. Štoviše, nisam niti znao da mi je potrebno. Bio sam informiran o sebi, o tome što moram popraviti u svojem životu, no nisam znao kako.

Nisam znao da se želje, iliti praznine, mogu namjerno ostaviti neispunjenima, čistima. Nisam znao da ih mogu pustiti da rastu dok ne dosegnu svoj vrhunac, nakon čega one same po sebi padaju. Doduše, vraćaju se, ali svaki puta su sve slabije, manje i lakše. Nisam bio svjestan činjenice da je praznina u mome srcu svjedok Božje prisutnosti, koji se u meni nalazi dublje nego što sam ja u samome sebi. Nisam shvaćao da svoju želju i prazninu mogu produbiti te ju na taj način dovesti bliže Bogu koji mnogo bolje od mene zna što s njom valja učiniti i treba li ona biti realizirana u mome životu ili ne.

Ako misliš da su askeze u Exitusu teške, pričekaj dok vidiš razmatranja o praznini. Ali straha nema, jer snaga se usavršava u slabosti.

Krešimir