Draga braćo,

Moje ime je Ivan i jedan sam od onih koji su prošli 90 dana pustinje, takoreći od Egipta do Izraela. Od ropstva do Obećane zemlje. Kako je ovo biblijski izričaj, da bi vam bilo jasnije stavite ga u kontekst današnjeg vremena i naročito samih sebe, kao što sam i ja to napravio, jer polazna točka za sve ono radi čega smo mi svi pristupili ovome programu nalazi se u vama. To čovjek shvati onda kada napokon u potpunosti razumije da jedino ono što uistinu može mijenjati je on sam. A svi smo mi željni promjene. Svatko ima u sebi ono nešto što ga kopka jer je pozvan na savršenstvo. Ali to se ne tiče uvijek samo nas samih, jer velikodušnost srca nas poziva da rasvjetljujemo i činimo dobro i branimo dobro svuda oko sebe. Ali kao što sam već rekao, moramo krenuti od sebe samih. Ono što me je jako pozitivno iznenadilo na samom početku, kada sam se sastao sa svojim bratstvom prije početka Exitusa– jer nisam nikoga od njih poznavao – je činjenica da iako smo svi toliko različiti, svatko od nas zapravo gleda u istom smjeru. U Onoga koji je Put, Istina i Život. Svatko od nas ima neki drugi razlog zbog čega je tu, ali konačni cilj je svima isti. Također činjenica da smo svi prije početka bili upoznati sa zahtjevima programa je govorila jednu stvar: da je svatko od nas bio spreman dati sebe. Ništa manje i ništa više. Kako Bog nije trgovac, ne znači da će dati više onome tko bolje uspije „odraditi“ program, odnosno manje onome tko lošije uspije „odraditi“ program.

Malo da se vratim unazad pa da kažem u čemu se sastoji to savršenstvo na koje smo pozvani i što je ovdje zapravo bit. Jednostavno rečeno, savršenstvo je u BORBI. Nitko ne prolazi kroz ovaj program a tako i kroz cijeli život bez pada, bez ranjavanja duše grijehom, bez predaje ponekad. Morate biti svjesni i spremni na to da ćete kad-tad pasti, ali se NE SMIJETE toga bojati. Jer strah paralizira, onemogućuje djelovanje. To je jedna od stvari koje sam morao naučiti. Ići hrabro s vjerom naprijed, čak i onda kada ne vidiš jasno put. Još je i najbolje kad ne vidiš ništa pred sobom već se samo predaš Gospodinu koji te onda vodi. To je lekcija koju sam naučio na vlastitom primjeru prije Exitusa i koja je bila bitna za moj povratak Crkvi. Moje je bilo učiniti najbolje što mogu, iako sam znao da to nije bilo dovoljno, a ostalo prepustiti Bogu. Znao sam često govoriti u sebi „Neka bude volja Tvoja“. Taj princip sam onda slijedio i u Exitusu, jer čovjek bez Boga, njegove milosti i pomoći je ništa – propadljiv i sklon svakom grijehu. A Bogu treba otvoriti vrata, otvoriti srce, jer neće na silu. Toliko nas ljubi da nas je stvorio slobodne i želi da slobodni, bez navezanosti, izaberemo Njega. Njega koji je Put, Istina i Život. Prvo Put, koji treba slijediti iako ne vidimo dalje od vlastitoga ega, a zahtjeva od nas vjeru da krenemo za Njim. Zatim Istina koju sve više spoznajemo i koja nam se otkriva slijedeći Ga. I na kraju Život vječni. Za to se vrijedi boriti. Za to vrijedi mijenjati sebe na korist naših bližnjih koje smo pozvani ljubiti i na korist cijeloga svijeta. A život nakon Exitusa? Tek počinje, stalno se obnavlja i nanovo rađa, pa tako i mi. A kako nećemo proći neokrznuti kroz ovaj duhovni boj, potrebno nam je postojanosti, pa ću završiti sa Psalmom:

„Čisto srce stvori mi, Bože,
I duh postojan obnovi u meni!“

Ivan